уторак, 30. јун 2015.

Venecija, deo I: Aranžman, putovanje, Trst, Lido di Jesolo

Zapravo hteli smo da idemo u Firencu. Uplatili obaveznih 30% i najavili odmor. Od gomile aranžmana odabrali smo Argusov. Procenili smo da najviše pruža za dati novac. Na žalost nije nas bilo puno sa sličnom procenom pa je polazak otkazan. Termin nismo mogli da menjamo, trebalo je smisliti nešto drugo. Nismo mnogo razmišljali i nismo menjali agenciju. Preusmerili smo uplatu na nešto kraće putovanje u Veneciju. Ima neke koristi i od činjenice da niste mnogo toga obišli...

Standardne agencijske špekulacije sa brojem dana i navodno 5-dnevno putovanje. Zapravo imate tri dana. Prvi dan je predviđen obilazak Trsta u prepodnevnim satima, zatim odlazak do outlet centra Palmanova i smeštaj u hotel, naravno u Lido di Jesolo. Drugi dan nude izlet u Trevizo i Veronu. Treći dan u Veneciju. Manje-više standardna ponuda. Odmah smo odbacili Trevizo i Veronu da bi proveli dva dana u Veneciji.


Venecija, kanal Grande sa mosta Akademija

Krećemo u četvrtak 21.maja, u 22h sa parkinga kod buvljaka. Nova turistička autobuska stanica, koliko sam video bez WC-a ako ne računamo obližnji šumarak. To je taj prvi od pet dana: sastanak grupe u 21:30 a pre toga svako po želji. Ja sam npr. ceo dan bio na poslu. Autobus je Argusov, nov, sa kožnim sedištima koja nisu baš najudobnija. Žena mi kaže da to ide sa godinama, moguće da je u pravu tako da ovu malu primedbu uzmite sa rezervom. Sve ostalo u vezi putovanja bilo je odlično, od sigurne vožnje do dobro isplaniranih pauza. Noćno putovanje i kiša koja je odmah počela da pada. Prognoza je inače bila očajna, kiša u petak i subotu i oblačno u nedelju.

Prvi put ulazim u Hrvatsku od onog nesrećnog maja 1991. kada smo se vraćali iz Pariza dok se oko nas zahuktavalo ludilo. Ne mogu da ne primetim ironiju da nas izbacuju iz busa na dve granice koje tada nisu postojale dok ona na kojoj smo se tada zaustavljali više ne postoji. Pauza na ulasku u Sloveniju. Plaćanje u evrima, potpuno smo kompatibilni. Već je davno svanulo kada prolazimo pored Sežane i polako se spuštamo prema Trstu.

Ako putujete sa agencijom, vodič je veoma važan faktor koji može da vam pokvari ali i ulepša događaj. Imali smo sreće da je sa nama bio izvesni Đorđe čije sam prezime na žalost zaboravio. Istoričar po struci, kako se predstavio. Priča mu je bila uvek interesantna sa puno detalja i informacija ali daleko od ekciklopedijske tirade. Od istorijskih podataka, geografskih karakteristika pa sve do običnih, svakodnevnih stvari koje čine život. Što inače nigde ne možete naći skupljeno na jednom mestu. Do Trsta se samo zagrevao a onda je ubacio u treću. Svašta se od njega moglo čuti.



Trst


Trst je verovatno najzastupljeniji italijanski grad u pop kulturi na ovim prostorima, bar u našoj, starijoj generaciji. Od čuvene parole Trst je naš, preko davnih šopinga pa sve do skorije definicije iz ukrštenih reči - grad u Italiji, tri slova. Sve to je već otrcano ali definitivno je zaklanjalo sliku grada o kome do sada nisam skoro ništa znao. Pre svega da je veći deo istorije uspevao da ostane svoj i da ne pripada nikome, što mi se posebno dopalo.

Trst je u sastavu Italije tek od kraja prvog svetskog rata. Kao Tergeste prvi put se pominje 177 pre Hrista i to kao rimska kolonija. Kada se Rimsko carstvo podelilo, Trst je pripao istočnom delu. Kasnije je bio u sastavu Franačke države pa Akvilejske patrijaršije da bi 1382. dobrovoljno, ne verujem i drage volje, ušao u sastav Habzburške monarhije. Ipak je još dva veka zadržao određeni stepe autonomije. Onda ga osvajaju Francuzi za vreme Napoleona, ulazi u sastav Ilirskih provincija, da bi 1813. ponovo ušao u sastav Austrijskog carstva. Postaje glavna carska luka, osniva se pomorska trgovačka kompanija Lloyd, grade se palate, stiže železnica.


Zgrada kompanije Lloyd na Trgu ujedinjenja

U to vreme predstavlja pravi kosmopolitski grad. Osim germanskog i italijanskog stanovništva ima puno Jevreja koji tu nalaze prostor za miran život. Puno je slovenskog stanovništva, najviše Slovenaca ali i srpska kolonija postaje vrlo značajna pa i bogata. Početkom XX veka skupljaju se umetnici, filozofi kao Džejms Džojs ili čika Frojd. I verovatno mu je baš taj kosmopolitski karakter doneo probleme u XX veku. Sa jačanjem nacionalnog ludila svako je smatrao da bi Trst baš i samo njemu trebalo da pripadne. Ušao je u sastav Italije posle prvog svetskog rata a kada je tamo fašizam došao na vlast počela je presija na neitalijansko stanovništvo, nasilna asimiliacija ili proterivanje. Posle kapitulacije Italije septembra 1943., okupiran je od strane Nemačke i ušao u sastav Italijanske Socijalne Republike. Kada su ovi gubili rat nastala je trka za Trst u kome su jugoslovenski partizani bili za dan brži od novozelanđana i okupirali grad iako je nemački garnizon pokušavao da se preda ovima sa južne hemisfere (njih nisu ubijali sto za jednog...). Tada sledi još jedan težak period za njegove stanovnike poznat kao četrdeset dana Trsta gde su važnu ulogu igrale kraške jame - fojbe. Posle 40 dana partizani su se povukli, formirana je Slobodna teritorija Trsta (STT u ukrštenim rečima...) i da ne dužim više tek granica između Italije i Jugoslavije je definitivno utvrđena tek 1975. 

Danas je Trst jedina italijanska luka na istočnoj obali Jadranskog mora. Glavni je grad pokrajine Friuli-Venecija Đulija i okruga Trst u okviru ove pokrajine. Ima nešto malo preko 200.000 stanovnika ali taj broj konstantno opada od 50-tih godina XX veka. Uprkos tome što je grad sedište mnogih uspešnih kompanija, između ostalih Generali osiguravajuće kuće.


Šta videti u Trstu za 3 sata


Da se vratim na ono što smo mi videli i obišli. Oko 8:30 parkirali smo autobus u blizini železničke stanice i dobili naređenje da se na istom mestu pojavimo u 12h. Dakle tri sata i još pola sata bonusa. Prvih sat vremena išli smo sa vodičem, posle onog uvoda u autobusu nije nam palo na pamet da propustimo njegovu priču. Kiša je pretila svakog trenutka da se sruči na nas ali na sreću to se nije dogodilo.


Canal Grande, sa desne strane je Gopčević palata

Širokom i prometnom ulicom Corso Cavour stigli smo do kanala Grande (Canal Grande). Kanal je iskopan sredinom XVIII veka da se more dovede u grad i da brodovi priđu bliže magacinima za utovar i istovar. Ne znam koliko je dubok i kakvi su brodovi mogli da uplovljavaju u njega. Danas svakako predstavlja atrakciju i marinu za čamce. Okružen je palatama uglavnom nastalim sredinom XIX veka kada se grad najviše razvio.

Jedna od najlepših i najzanimljivijih je svakako Gopčević palata (Palazzo Gopcevich). Izgradio ju je 1850. Spiridon Gopčević čiji su roditelji bili poreklom iz Boke Kotorske. Spiridon je govorio tečno trinaest jezika, bio je brodovlasnik, bio u kontaktu sa engleskim premijerom i Garibaldijem a izvršio je samoubistvo 1861. pošto su mu propali poslovi tokom Krimskog rata. Njegov sin Spiridon takođe je bio zanimljiva figura, istoričar i astronom. Sama palata je izgrađena u eklektičkom stilu a inspiracija je bila Duždeva palata u Veneciji. Naredni vlasnik ju je podelio na dve, bila mu je mnogo velika, tako da se danas kao palata Gopević smatra krilo ka kanalu Grande. Na fasadi postoje tri ulaza. Iznad dva bočna ulaza nalaze se niše sa statuama. Nama je vodič rekao da su iznad jednih vrata knez Lazar i Milica a iznad drugih car Dušan i Jelena. Od 1999. godine palata je u vlasništvu grada i u njoj je pozorišni muzej Carlo Schmidl. Sledeći put ću gledati da uđem. Pored ove dopala mi se i Genel palata (photo), sa druge strane kanala.

Nastavljamo dalje pored kanala Grande i dolazimo do Crvenog mosta poznatijeg kao Ponte Rosso. Izgrađen je kada i sam kanal, prvo od drveta, zatim od gvožđa i na kraju od betona. Ne znam da li je zaista bio crven ali pored njega postoji i Zeleni most (Ponte Verde). Ponte Rosso je dao ime i trgu pored njega a na trgu je svojevremeno bio veliki tržni centar, o čemu su knjige napisane (što bi rekao jedan sportski komentator...). Na jednom kraju mosta nalazi se statua Džejmsa Džojsa, obeležje da je boravio u kući iza statue. U produžetku kanala leži još jedan mali trg gde smo zatekli improvizovani pijac. Na trgu se nalaze dve crkve. San Antonio je izgrađena u neoklasičnom stilu i nije me impresionirala (priznajem, videli smo samo jednu fasadu).  Druga je crkva Sv. Spiridona.



Prvu crkvu u Trstu Srbi su izgradili 1753. zajedno sa Grcima, na istom tom mestu, posvećenu istom svecu, Sv. Spiridonu. Ta stara je bila u lošem stanju, krivila se i pretila je opasnost da se sruši. Moguće kao posledica dugogodišnjeg sukoba pravoslavne braće ko će kada služiti liturgiju i sl. Onda su Grci otišli i sagradili sebi novu crkvu a Srbi srušili staru i na njenom mestu podigli novu, jednu od najlepših u gradu. Uredno su raspisali konkurs na kome je odabran rad arhitekte Karla Maćiakina i nova, neovizantijska crkva završena je 1869. godine. Kamen za crkvu dovožen je sa Briona i iz Verone a bogatstvo i lepota crkve i danas svedoče o snazi srpske zajednice u Trstu. Crkva ima malo nespretan položaj, glavna fasada je na sporednoj Via San Spiridione ulici dok je najizloženija bočna fasada koja gleda na već pomenuti trg. Karakteriše je velika i visoka kupola okružena sa četiri zvonika. Na fasadi dominiraju mozaici, vodilo se računa da ima što više vizantijskih elemenata. U samoj crkvi dominira veliki ikonostas. Bila je otvorena, taj dan je bio letnji Sv. Nikola, i nisu branili fotografisanje. Zato imate nekoliko fotografija unutrašnjosti crkve u albumu. Ako znate italijanski, pogledajte ovaj sajt. Na žalost, nisam našao srpski sajt sa ovako opširnom pričom o crkvi, ako neko zna lepo bi bilo da navede u komentaru. Autor ovog odličnog sajta o Trstu navodi blizinu pravoslavne crkve i katoličke San Antonio kao simbol kosmopolitskog duha grada.

Idemo dalje za vodičem, dolazimo do rimskog amfiteatra. Izgrađen je u II veku a otkriven ispod zemlje u XIX. Interesantno je da je u vreme kada je napravljen bio ispred samog mora. Kasnije smo sami prošli iznad amfiteatra gde sam napravio par interesantnih fotografija. Nastavljamo prema glavnom trgu. Prolazimo pored dve knjižare, izgledaju onako kako zamišljam da knjižare treba da izgledaju (ima ih na fotografijama...).



Piazza dell'Unita d'Italia ili Trg ujedinjenja Italije, glavni je i najveći gradski trg. Ujedno kažu za njega da je najveći evropski trg koji izlazi na more. Pre 1919. zvao se jednostavno Veliki trg. Nastao je u vreme kada je Trst bio glavna austrijska luka a prva zgrada do mora pripadala je već pomenutoj kompaniji Lloyd. Trg je zaista ogroman ali bih voleo da ga vidim po malo lepšem vremenu. Sa strane suprotne od mora zatvara ga ogromna, neorenesansna zgrada opštine Trst, jedna od simbola grada. Tu je kraj zajedničkog obilaska. Dobijamo voljno sledeća dva i po sata. Srećemo starog poznanika koji živi u okolini, taj dan mu je slava, došao je u crkvu da lomi kolač. Vodi nas na kafu u jednu od mnogobrojnih kafana. Trst je italijanski centar i uvoza i proizvodnje kafe, moguće i ispijanja.

Osveženi krećemo da vidimo još nekoliko stvari koje smo zacrtali pre polaska. Krajnji cilj je tvrđava i brdo San Đusto. Pre toga dolazimo do dve crkve u podnožju brda. Jedna pored druge, barokna crkva Santa Maria Maggiore i dosta starija, romanička crkva San Silvestro. Ova druga je interesantnija, predstavlja možda i najstariji objekat u gradu a da je još vek u funkciji. Sagrađena je oko 1100. godine a evangelistička je od 1786. Iznad te stare crkve kreće ulica kojom se penjete na brdo. Posle nekih 300-400m postoji prolaz na desnoj strani koji vas dovodi do jednog proširenja (pre dvorište nego trg) gde se nalazi još jedan arheološki spomenik iz rimskog doba. Arco di Riccardo (photo) je nekadašnja lučna kapija ili prolaz, pomalo neobična jer se završava ugrađena u neku modernu zgradu.


Svaki ozbiljniji grad u srednjem veku imao je tvrđavu pa tako i Trst. I obično su se nalazile na brdu. U Trstu se i brdo i tvrđava na njemu zovu San Đusto (San Giusto) ali i katedrala koja se nalazi neposredno ispod tvrđave. Nismo imali puno vremena pa neću ni ovde mnogo da dužim. Brdo je naseljeno još od rimskog doba, postoje ostaci iz tog perioda. U tvrđavu nismo ulazili, opet zbog vremena. Moguće da iz tvrđave postoji lepši pogled na grad, sa platoa ispred nje nije bio baš impresivan. Crkva San Giusto ima status katedrale što znači da je sedište biskupa i glavna crkva za Trst i okolinu. Nastala je 1385. godine spajanjem dve crkve koje su opet podignute na temeljima srušene crkve iz VI veka. Stil je mešavina romaničkog i gotičkog, nasleđen od prethodnih objekata i pridodat tokom spajanja. Dopala mi se glavna fasada ali nisam uspevao da je sagledam kao celinu (posle sam saznao kako je nastala, moguće da je to razlog).

Silazimo sa brda i idemo još jednom do glavnog trga. Na brzinu smo obišli sve što smo planirali i sada imamo još malo vremena da prošetamo, vidimo par interesatnih zgrada u blizini (foto album) i naravno da kupimo magnet. Stižemo do autobusa u pet do 12. Kiša stiže koji minut kasnije.



Palmanova


Put nas vodi pored Miramar palate (oko 5km od centra Trsta) i vodič nam priča interesantnu priču o nadvojvodi Maksimilijanu, bratu Franca Jozefa, koji je dobio na upravu carsku mornaricu, došao u Trst, izgradio palatu a zatim se uputio preko mora u Meksiko odakle se vratio sa nogama napred. Znao sam priču oko njegovog carevanja u Meksiku ali sada sam je upotpunio ovim detaljem o palati Miramar u kojoj je Maksimilijan primio meksičku delegaciju. Umesto outlet centra mogli smo da stanemo i obiđemo Miramar, mada nisam siguran koliko putnika bi se složilo sa mnom. Teško je svima ugoditi. Vozimo se nekih sat vremena i stižemo ispred Palmanove. Kad smo već tu, možda pronađem jaknu...

Dobijamo dva i po sata slobodno. Za kupovinu i ručak. Kiša pada i žurimo da se sklonimo u prodavnice. Palmanova me nije oduševila, jaknu nisam našao, zapravo ništa interesatno nisam video. Gospođa je fasovala tašnu, ručali smo i to je to. 


Lido di Jesolo


Dolazak u Lido di Jesolo obeležen je neočekivanim susretom sa karavanom Giro d'Italia. Cilj etape bio je baš u tom letovalištu. Videli smo deo karavana iz autobusa i to je bilo zanimljivo. Manje zanimljivo je bilo to što su glavne ulice bile zatvorene pa smo morali da pravimo veliki krug do hotela.

Bili smo smešteni u hotelu Kennedy. Nalazi se u prvom pojasu hotela do plaže. Lociran je na gornjoj strani, do ulice ali sa terase smo imali bočni pogled na more... ne baš širok pogled ali eto, videlo se more. Za dvodnevni boravak, sveden na spavanje i par sati pre i posle spavanja, hotel je bio sasvim ok. Čista soba, udoban krevet, svi uređaji i sijalice ispravni, solidan doručak. Ali nisam siguran da li bi želeo da provedem odmor u njemu. Za duži boravak soba izgleda suviše asketski. Osoblje je bilo ljubazno a wi-fi radi samo oko recepcije i košta 3e.



Kasno popodne, oblačno ali bez kiše, iskoristili smo da prošetamo mestom. Hladan utisak koji je hotel ostavio na nas bio je još više pojačan kada smo videli plažu. Prilično široka i dugačka, bila je očekivano pusta s obzirom na loše vreme i maj mesec ali istovremeno prepuna ležaljki i suncobrana, spremnih za najezdu turista. Geometrijski pravilno poređani u devet redova i nepregledan broj vrsta, pružali su uzmenirujuću sliku turističke mašinerije u kojoj se gost pretvara u objekat koga treba očerupati, remontovati i vratiti u proces proizvodnje. Odmah sam se setio puste Spaties plaže na Sitoniji, uske, nepravilne, sa dve uvale i kristalno čistom vodom.


Da li je loše vreme dodatno kvarilo sliku, tek ni hoteli uz plažu nisu mi se posebno dopali. Bilo je lepih ali i onih sa ruiniranom fasadom, neprirodno prikačenim terasama i za primorsko odmaralište nehumanih 7 i više spratova. Znao sam jedino da će fotografije prazne plaže dobro da ispadnu. Dobro, i staza koja ide ivicom plaže je lepa. Prošetali smo njom, zatim se okrenuli i ulicom vratili u hotel. Ulica je bila ispunjena uglavnom restoranima i prodavnicama. Supermarket smo imali preko puta hotela i to je bilo dobro.




Odlasci u Veneciju


O doživljaju Venecije pisao sam u drugom postu, ovde samo ukratko.

Kiša nije gubila vreme u subotu, počela je da pada od ranog jutra. Iako smo u startu precrtali izlet u Veronu i Trevizo, malo je nedostajalo da promenimo odluku. Shvatili smo da od vodiča možemo svašta da saznamo i posle priče o Trstu želeli smo da čujemo nešto slično o ova dva grada. Presudila je kiša i loše vreme - ako krene jako da pada u Veneciji ćemo ući u neku interesantnu crkvu ili galeriju. Drugo, ako po kiši vidimo Veronu želećemo ponovo da dođemo a čovek ne živi 500 godina...

U nedelju smo ponovo išli u Veneciju ali sa agencijom. Vreme se taj dan dramatično popravilo. Spakovali smo stvari, napustili sobu i u 9h krenuli ka mestu Punta Sabioni. U 10:30 smo se iskrcali u blizini trga Svetog Marka


Povratak i konačni utisci


Na istom mestu gde smo se iskrcali nalazimo se nešto pre 17h kada brodić isplovljava i nikoga ne čeka. Na žalost, nisu svi dovoljno ozbiljno shvatili upozorenje. Jedan putnik se nije pojavio u određeno vreme. Vodič je pokušavao da ga pronađe ali bezuspešno. Stigli smo bez njega u Punta Sabioni a kako ni u narednih sat vremena nismo uspeli da ga kontaktiramo, pošli smo bez njega nazad u Srbiju. Prvi put sam prisustvovao sličnom događaju. Naravoučenije: budite oprezni i pojavite se bar pola sata ranije.

Krećemo iz Punta Sabioni oko 19h. Treba nam malo više vremena dok ne izađemo na autoput. Pravimo pauzu pred izlazak iz Italije, na nekoj benzinskoj pumpi gde večeramo. Onda protutnjimo kroz Sloveniju pa pauza na ulasku u Hrvatsku. Nemamo kune ali na sreću kartice nemaju donji limit. Još nekoliko sati vožnje i ulazimo u Srbiju. Kiša nas dočekuje kao što nas je i ispratila. U Beogradu smo nešto posle 6h.

Potpuno zadovoljni izborom putovanja, onim što smo videli ali i agencijom. U međuvremenu se digla hajka na Argus pa moram da kažem da smo više puta išli sa njima na ova kratka putovanja u evropske gradove i ne mislimo da ih menjamo. Možda i ponovimo istu turu ali sa posetom Veroni.


Nastavak:

Venecija, deo II: Venecija


Fotografije: 
Lido di Jesolo
Trst











Нема коментара:

Постави коментар